Promatrajući prazan list papira na kojem se trebaju pojaviti slike prošlosti – rekonstrukcije utemeljene na već postojećim premisama i vlastitim promišljanjima – autor si zadaje niz pitanja. Gdje započeti priču o povijesti i kulturi Hrvatske? Treba li je započeti na počecima povijesti, kada je sve još obavijeno velom tajanstvenosti, i krenuti najočiglednijim od putova – u skladu s kronološkim redom? Ili se valja koncentrirati na probleme, a kronologiju im naprosto podrediti? (…)
No egzistencija svake zajednice – pa time i nacije – vrlo je kompleksna. Može ju se predstaviti kao rijeku koja teče od nekog izvora do nekog cilja. Taj je cilj uvijek autonomija ili nacionalna sloboda. Budući da je povijest Hrvatske izuzetno složena, valja o njoj govoriti kao o rijeci s brojnim pritokama. Da bi se shvatio glavni tok, mora se razumjeti i različite pritoke. One se napokon uključuju u matično korito rijeke, zajednički je tvoreći, namećući joj specifičan karakter – upravo onaj koji donosi iz svoga malog izvora. (…)
Hrvatska rijeka teče od 9. stoljeća u novoj domovini kada počinje dokumentirana povijest hrvatskog etnosa. Ipak, sudbina je htjela da se u glavni tok – koji je više puta mijenjao svoje korito – uključi više pritoka odnosno rječica.
Kako je sudbina glavnog korita nacionalna povijest, tako su pritoci povijest pograničja koja su obilježila hrvatsku povijest. O njima svima govori ova knjiga. (iz Uvoda).