Povratak u mentalnu dob djeteta, a začinjen saznanjima koja su naknadna i odrasla, u književnosti je razmjerno teško postići. Sjećanje je u pjesmama Ane Prolić vrlo živo, slike su jasne, prerađene i prorađene. Iako je do kraja okrenuta praktičnoj strani svakodnevice djetinjeg života – doživljaju majke i oca, njihova doma, namještaja i ukupnog interijera, pa i predmeta poput vjenčanog prstenja roditelja, ili kućnih biljki – ova poezija nije samo realistična, već posjeduje i elemente nadrealnosti. Drama odrastanja sastoji se od možda isuviše nagle promjene svijesti. Je li podvojenost čovjeka na dijete i odraslu osobu jedna od nepriznatih antropoloških konstanti? Je li, onda, točno da iz nekog kuta u čovjeku uvijek zapomaže, ili urla, ili se smije neko dijete? Pjesnikinje poput Ane Prolić podsjećaju na sve to: na središte izgubljeno odrastanjem, na povratak sebstvu putem okretanja djetetu u sebi.