Zbirka pripovjedaka Storie naturali (Prirodopisi), objavljena prvi put 1966., naime, kao i kasnija Vizio di forma (Greška u izvedbi, 1971.), otkrila je drugačijega Levija, Levija autora znanstvene fantastike - ili "biološke fantastike", kako će mu to u jednome pismu iz 1961. ohrabrujući ga da nastavi s pisanjem dotada povremeno u časopisima objavljivanih pripovjedaka, napisati njegov još slavniji kolega Italo Calvino. Zbirka je otkrila pisca priča koje govore o čudnim strojevima što čudno utječu na ljudske živote, o proizvodima najviših razina ljudskoga uma koji, jednom stvoreni, njime ovladavaju, o kemijskim spojevima što postaju nametnicima ljudskoga tijela ili strojeva što ih je čovjek stvorio, ali i njegovim gospodarima. O ljudima, napokon, koji se koriste tim živim i neživim oruđima kako bi zavladali drugim ljudima. (...) U ovim kratkim pričama nije teško primijetiti da je znanstvena fantastika postala idealnim žanrom dvadesetostoljetnog moralizma, možda jedinim koji je, uz detektivski, tada moguć. Ako ih tako čitamo, njihova apokaliptičnost približava se očaju, pa i doslovnosti, koji dominiraju u romanu Zar je to čovjek, djelu o nacističkom genocidu, a njihov autor Damiano Malabaila / Primo Levi postaje sličniji autoru toga romana.