Ovo je priča o prijateljstvu, odrastanju, pubertetu, iskušenjima i unutarnjim borbama dvaju dječaka na putu sazrijevanja. Ovo je priča o dvojici prijatelja, Jakovu i Marku, čije prijateljstvo dolazi na kušnju nakon jednoga nenadziranog tinejdžerskog rođendana, koji završava u bolnici, na odjelu pedijatrije, ispumpavanjem zbog trovanja alkoholom. Ovo je priča o ispitivanju snage prijateljstva Jakova i Marka te o izazovima koje im nameće odrastanje i potreba za dokazivanjem odraslosti. Ovo je priča i o njihovim obiteljima i obiteljskim dinamikama – o odnosima sinova, majki i očeva te o njihovim međusobnim očekivanjima i neispunjavanjima tih očekivanja. Ovaj roman donosi isječak iz suvremene adolescentske svakodnevice, obilježene tjeskobom, bijesom i različitim frustracijama, čita se u jednome dahu i sugerira više snažnih poruka i pouka djeci, mladima i odraslima.
O autorici:
Ivana Šojat, Osječanka, rokerica, darkerica, grliteljica i zaštitnica stabala, pasa, nejakih, svih živih, pasionirana čitateljica crnih kronika i analitičarka psihoza, trauma i oblaka, rodila se u najluđem i najkraćem mjesecu 1971. Iako je poezijom započela svoj književni put, dosad je objavila deset romana (od kojih su dva za mlade), pet zbirki poezije, tri zbirke kratkih priča, zbirku eseja i dvije slikovnice za djecu. Valjda u želji da o svijetu dozna što je moguće više, sudjelovala je u ratu, glačala rublje za druge, bila sudski tumač u Belgiji, vozila se u tenku i oklopnom transporteru, naučila jahati konje, penjala se po brdima, učila mačevanje, vrtlarenje, veslanje, pecanje, kopala po arhivima i zemlji, družila se s travarima, biciklom zalazila u ritove, pjevala u rok-grupama, ali i opernom zboru HNK-a u Osijeku. Trenutno živi, radi i prevodi s francuskog i engleskog.
O urednici:
Nives Tomašević (1954) docentica je na Odjelu za informacijske znanosti Sveučilišta u Zadru. Tijekom stručne djelatnosti Nives Tomašević uredila je iznimno velik broj knjiga i pokrenula veći broj biblioteka, među ostalima biblioteku Rukoljub i Slon za mladež u nakladničkoj kući Slon, biblioteku Strani pisci u nakladničkoj kući Mozaik, a u Nakladi Ljevak biblioteke Povijest hrvatske književnosti, Povijest umjetnosti, Otvorenu knjigu, Academicu i Razotkrivanja (biblioteka je 2004. dobila nagradu “Josip Juraj Strossmayer“ HAZU za najbolji izdavački projekt). Godine 1997. odlikovana je redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za zasluge u kulturi, a 2003. dobila je povelju Grada Osijeka za promicanje osječke pisane riječi. Članica je Matice hrvatske. Uz uredničku aktivnost u Nakladi Ljevak Nives Tomašević objavljuje znanstvene radove, organizira radionice i vodi modul Nakladništva na doktorskom studiju Društvo znanja i prijenos informacija. Suautorica je knjige “Knjiga, tranzicija, iluzija” koju je 2009. objavila u suautorstvu s Mihom Kovačem te “Pisma Ireni”, u suautorstvu sa Sandrom Križić Roban.
Iz knjige:
Ljudi mirišu na ono što drže u rukama, što jedu i piju, na ono čime se bave. Mama miriše na papir i kremu za ruke, onu u bijeloj tubi sa zelenim čepom, ljeti ponekad miriše na znoj i prašinu. Ne znam otkuda taj miris prašine. Mama radi u nekakvom uredu, zbraja i oduzima, množi i dijeli nekakve brojke o kojima ponekad priča starom kod kuće, kad je nešto iživcira. Zamišljam je kako u tom svom uredu po cijeli dan samo premeće papire po rukama, zato i miriše na njih. Stari, tata miriše na žice, na struju koja miriše kao zrak nakon grmljavine. Mama mi se nasmijala kad sam joj jednom rekao da zrak za oluje miriše na struju. „To miriše kiša na asfaltu”, rekla je, no ja sam i dalje uvjeren da to miriše struja, da stari miriše na struju kad se vrati s posla. I na pivo miriše nakon posla. Uvijek kaže da je popio samo dva s kolegama iz Elektre, da se opusti. Kad nešto slavi, nešto, bilo što, onda stari zna zaudarati i na rakiju. Mamina mama, baka Marica miriše na šećer, na kolače i pekmeze koje peče, ali i na zeleno, na sve cvijeće koje ima u svom vrtu. Mamin tata, djed Ante miriše na drvo i čavle, što je čudno jer odavno već ne izrađuje stolce i stolove, jer je u mirovini. No miriše na vodu kojom baki ljeti navečer zalijeva vrt, kao i na novine koje uvijek čita i križaljke koje rješava. Tatina mama, baka Zdenka miriše na rajčicu koju kuha i od nje pravi sok, na bazgu od koje također pravi sok. Miriše na još nešto što ne znam kako bih nazvao. Možda je to tuga. Još nisam siguran kako tuga miriše. Možda miriše na baku Zdenku, koja je davno ostala bez tatina tate, svog muža, s kojim baka razgovara kad mu na Sve svete odemo na grob. Baka stoji pred nadgrobnom pločom s imenom djeda Stjepana i priča mu što se sve u obitelji događalo između dvaju njezinih posjeta. Tužno mi je slušati je, pa se na groblju uvijek trudim misliti na nešto drugo. Ponekad mi to i pođe za rukom. Najčešće ne. Najčešće na groblju samog sebe pitam zašto roditelji djeci daju svoja imena, jer zbog toga mi u obitelji za djeda kažemo pokojni Stjepan, a za mog oca samo Stjepan.