Knjiga Floriana Illiesa Ljubav u doba mržnje – Umjetnost i strast u
predvečerje rata 1929. – 1939. mogla bi biti naslovljena i kao Sloboda u
doba neslobode. U vremenskom okviru koji omeđuju Velika depresija i
početak Drugog svjetskog rata, u tom tjeskobnom i opasnom desetljeću kada
se naslućivala, ali se nije mogla zamisliti predstojeća strava, ljudi su se
slobodno i strastveno voljeli, patili i čeznuli. Koji ljudi? Bilo bi uzaludno
nabrojiti sve velike pisce, slikare, umjetnike i ponekog političara
(spomenimo samo Goebbelsa i Staljina) čiji ljubavni i seksualni život Illies
opisuje u Ljubavi u doba mržnje. Rastrgano razdoblje između dva rata – lude
dvadesete i psihotične tridesete godine – bilo je doba velikana, epoha
talenata. Ljubav u doba mržnje nalikuje na zbirku tračeva, ali sočnih,
neodoljivih tračeva – trač nije drugo nego primijenjena fenomenologija –
koji svjedoče o snazi ljudske seksualnosti, o toksičnoj muževnosti i
hrabrosti ženstva, o tiranskim taštinama, o ljubavnim lažima, o nježnosti
ljubavi, ali i njezinoj surovosti, srazu dvaju očaja: onog unutarnjeg,
individualnog, i vanjskog, političkog i prijetećeg. Illies dokumentira i
tragediju homoseksualaca razdrtih između vlastitih i tuđih predrasuda,
slobode i neslobode, epske hrabrosti i opravdanog kukavičluka. Kada se
okonča zlatno i razuzdano razdoblje Weimarske Republike i kozmopolitskog
Berlina, kada nastupi doba mržnje i neslobode, seksualnost prerasta u
individualni bunt, bježi u još uvijek slobodna područja, ili biva ubijena – jer
seksualnost je život sâm – u nacističkom logoru. Illiesova Ljubav u doba
mržnje priča je o ljudima čiji su stvaralački porivi, a stvaralaštvo je tek
emanacija seksualnosti, uspijevali svladati vlastite slabosti, alkohol, drogu,
seksualni očaj i, usprkos zastrašujućim okolnostima, ostavili djela bez kojih
su nezamislive naša kultura i civilizacija. Pritom su bili i zaljubljeni,
ponekad čak i sretno