Novak Đukiću svojim pesmama starinski razgovara sa svojim rodom, dovikuje, raspravlja, svađa i sve ostalo to njegovi sunarodnici jedni drugima od davnina uglavnom rade. Postoji, upravo iz tog razloga, tiha ali osjetna gradacija od ale ka zbilji u njegovim duhovitim lirskim opisima naih ćaskanja preko gluvih telefona, to i jeste put koji čovjek prelazi u životnom vijeku od dječačkih viceva ispunjenih crnim humorom, do crnog života sasvim ispražnjenog od dječje vedrine.