Imam petnaest minuta da
napiem neto ravnoduno
Imam ručak.
Imam večeru.
Zasluženo i zarađeno.
U pola jedan oblačim radnu uniformu,
sve radim prema satu,
koulja mi je prljava, crno na rukavima,
okovratniku, znam jedino tu priču.
I to je nedovoljno za bilo ta.
Reči teko kuljaju, ne klize,
liče na kolomast koju nanosim na zupčanike i
maina onda radi bez buke i ne preskače,
i sve mi je to nezanimljivo za čitanje
ali rekoh
jebe mi se za poetičnost,
mučim se i uživam u pateti
kao retko kad.