Diskursi kulturnog nasleđa u Vojvodini
Kulturno nasleđe ima formalni prizvuk ozbiljnosti i autoriteta, to autorka u knjizi postavlja kao njegovu manu ali i potencijalnu prednost. Ovo nije knjiga u kojoj je moguće pronaći pravu definiciju kulturnog nasleđa, niti je u njoj opisana Vojvodina i njen duh.
Ova knjiga proizlazi iz napora da se uporede različite, a nekada suprotstavljene predstave o kulturnom nasleđu koje postoje zvanično i koje postoje u svakom od nas. Stoga je cilj ove knjige da poveže zvaničnu viziju nasleđa, to jest batine, i subjektivnije impresije o tome ta je iz prolosti važno za nas danas, pojedinačno i u okviru grupe. U institucionalnom smislu, autorkina istraživanja ukazuju na postojanje barem tri diskursa interpretacije kulturnog nasleđa: birokratski (koji se kreira oko Uneska, Saveta Evrope i mreže zatite uopte), politički (država, zakon, mediji) i naučni (kreiran u naučnim radovima o kulturnom nasleđu iz pera arheologa, istoričara umetnosti, muzejskih radnika, a naročito etnologa i antropologa).
Sa druge strane postoje i diskursi koji ne pripadaju striktno prethodno navedenim, već su kreirani od strane onih na koje se referie kao na nosioce elemenata kulturnog nasleđa. Kakva je uloga krovnog, sedimentnog, zvaničnog, to jest autorizovanog diskursa nasleđa na nivou Republike Srbije i Uneska, kakva je uloga etnologije i antropologije u kreiranju istog i najzad zato je to uopte važno, pitanja su kojima je posvećena ova knjiga.