Istorija Srpsko-bugarskog rata 1885 I-II
Moj narataj imao je teku ali časti punu dužnost da vodi tri rata, dva za oslobođenje i nezavisnost Srbije, a treći za političku ravnotežu na Balkanu, za osiguranje budućnosti Srpstva.
Prva dva rata vaskrsli su Srpsku Kraljevinu.
Treći rat, iako nije imao vojničkog uspeha, - a zato ga nije imao, to će se detaljno videti iz ove istorije dao je Srbiji dvadeset godina vremena da se bolje spremi za svoju nacionalnu misiju, sprečio je za dvadeset godina, da se sudbina Stare Srbije i Maćedonije ne rei onako, kako je reeno pitanje o Istočnoj Rumeliji.
Služeći u ta tri rata kao načelnik sanitetskog odeljenja Vrhovne Komande Srpske Vojske, ja sam svojim očima gledao nadčovečanske napore naega naroda da odgovori svojoj nacionalnoj misiji, i zato sam smatrao za dužnost, ne samo da položim javan račun o radu vojne struke, kojom sam upravljao u ta tri rata, to sam učinio u mojoj ldquo;Istoriji srpskog vojnog sanitetardquo;, nego da pobeležim i da sačuvam za potonje narataje sve to sam video i od samih ratnih operacija, sve to sam mogao prikupiti pouzdanih podataka o svima događajima u tim ratovima.
Tako su postale moje ratne uspomene, koje su tampane u mome književnom mesečniku ldquo;Otadžbinirdquo;, pod naslovima ldquo;Na granicirdquo;, ldquo;Preko granicerdquo; i ldquo;Slivnicardquo; sa izričnom napomenom, da ih tampam kao rukopis, kao građu za docnijeg stručnoga istorika tih ratova. Računao sam da će, ako niko drugi, a ono za celo Istorijsko Odeljenje Glavnog Đeneraltaba Srpske Vojske, koje za to postoji, uzeti na se i uraditi taj stručan rad, po svojoj službenoj dužnosti.
Ali prođe 30 odnosno 23 godina od tih naih ratova, a mi ne doživesmo njihovu istoriju. Pojedinci su tampali svoje monografije (Sava Grujića, Jovan Miković, Stevan Grujić) ili su prevodili spise stranih oficira (Ljub. Ostojić, Tihomilj G. Jovanović, Živ. G. Pavlović) ili su svoju građu stavili na raspoloženje stranim oficirima (Koka Milovanović Bilmeku). Govori se da je pokojni đeneral Dim. Đurić napisao istoriju drugog srpsko-turskog rata, ali to delo ni do danas nije tampano. Istorijsko Odeljenje naeg Glavnog Đeneraltaba nije do danas publikovalo nita od svoga rada na istoriji naih ratova.
Sama potreba nastave u strategiji i taktici nagnala je pojedine oficire, koji predaju te predmete u naim vojnim kolama, da me zamole, da pretampam u zasebne knjige moje ratne uspomene, jer ldquo;kad god im treba da citiraju događaje iz nae ratne istorije oni moraju da upućuju na ldquo;Otadžbinurdquo; do koje je danas teko doći.