Prizori iz mog pariskog života
Zoja je otila. S drugim. U neku daleku zemlju. Da li je volela Lisjena? U svakom slučaju, to mu je govorila. Tri godine su se kretali u svom malom pariskom književnom krugu, koji za sebe misli da je veliki. Sreću ih i drugi parovi, manje-vie takođe osuđeni da nestanu. Svako od njih daje svoje objanjenje, pravda se, traži izmirenje. Prolaze meseci, ja ostajem. Ovo je francuska romansa. ndash; P. B.
Stara sreća me gui. Proteruje me iz sadanjosti, zabranjuje mi budućnost. ndash; Lisjen, Francuz, romanopisac, kome je majka bila Turkinja, 68 godina, izludeo je od bola otkako ga je napustila supruga Zoje, urednica, poreklom Italijanka, 33 godine.
Tuga zamagljuje hronologiju prolosti. U kratkim poglavljima, Lisjen rekonstruie svoju ekipu iz Sen-Žermen de Prea, koju čine tri ezdesetogodinja prijatelja koji su u vezi sa mladim tridesetogodinjakinjama, koji su igrom slučaja svi pisci: njegov prijatelj iz detinjstva Bob, poznati pevač, živi sa mladom Ruskinjom Nataom; Lisjenova dva urednika, Erik, koji živi sa Gvendolin, Slovakinjom poreklom iz Konga, i Gijom, koji živi sa Marijom, Grkinjom.
Samoća, naputenost, smrt koja vreba, pisanje da bi se preživelo, ljubavne igre i igre sudbine, moguće eme i kombinacije između pisaca/spisateljica i izdavača/izdavačica, ludilo koje predstavljaju književne nagrade, incestuozni karakter malog sveta pariske književne scene: stimuliuće opustoeni Beson u ovoj knjizi obrađuje mnoge teme na način koji je čas očajan čas komičan, a posebno briljira pri samoponižavanju i preputanju, a pritom i dalje ume sa rečima (Italijanka je bila moja bolničarka pre nego to je postala moja pogrebnicahellip; starost je adolescencija bez budućnostihellip; strast: neinteligentna komedija koja je pola naopakohellip;).