Kada je u suradnji s Filozofskim teatrom HNK-a u Zagrebu Slavoj Žižek, najopasniji filozof Zapada, odlučio napisati svoju prvu dramu, izabrao je onu koja je oduvijek privlačila filozofe – Sofoklovu Antigonu. Antigona je kao tragična figura koja se odupire pravilima ne samo duboko utkana u kanon svjetske književnosti i misli već je i sigurno uz Bibliju, Ilijadu i Odiseju jedan od onih temeljnih tekstova bez kojega nema ni zapadne kulture i misli. Mnogim je filozofima, uključujući Platona, Hegela i Kierkegaarda, Antigona bila iznimno važna u njihovim interpretacijama i razmišljanjima, no samo se Žižek usudio reinterpretirati Sofokla, i to napisavši novu dramu.
Antigona Slavoja Žižeka politička je drama par excellence koja itekako govori o poziciji junaka, junakinje, ali još više i mase, Zbora, koja može uzeti stvari u svoje ruke. S mnogo suptilnoga humora, razarajući mitove te razbijajući i iznova pišući kanonsko djelo svjetske književnosti, Slavoj Žižek pokazuje da je i dalje zaigrani dječak, spreman pokazati sebi i svijetu da uvijek postoji drugi i drugačiji način, a ponekad i više njih.
“Divlji mislilac pomaže nam da se probudimo iz svojih snova i da vidimo noćnu moru svoga vremena... On je stoga jedan od posljednjih velikih realista.”
— Cornelius Janzen, 3sat