Svako ekstremno zbivanje iz čovjeka izvlači ono najdublje skriveno u njemu – dobro ili zlo, ponekad oboje, no uvijek će ga promijeniti, i to trajno, tako da će posljedice često osjećati i sljedeće generacije. Najnoviji roman Josipa Mlakića Izgaranje pripovijeda o posljedicama rata i poraća, o životu nekolicine momaka čiji je svijet stubokom promijenjen kada su istrgnuti iz svakodnevice i bačeni na ratište. Strahove, nadanja i stradanja nosit će sa sobom još dugo nakon što se vratio mir ili ono što se mirom naziva. U Izgaranju se kao u Altmanovim Kratkim rezovima ili Austerovu Dimu kroz niz fragmenata postupno stvara jedan svijet; ovdje je to svijet bosanskoga gradića. Autentični, filmski Mlakićevi junaci kroz sekvence donose stvarno--nestvarnu fresku u kojoj se pokazuje da život jest veći od književnosti, no da ga samo književnost može točno i precizno opisati. Izgaranje je netipičan mali veliki roman o ratu, a književno oko Josipa Mlakića, poput najbolje filmske kamere, ništa ne prepušta slučaju.
“Rat je još trajao, iako je bilo jasno da se bliži kraju. Ta nas je izvjesnost na neki način i plašila, bez obzira na to što nismo pretjerano ni razmišljali o tome. Najednom se pred nama ukazala budućnost, na koju smo, dok je trajao rat, privremeno zaboravili, kao neka tiha i prigušena prijetnja. Najgore je bilo prošlo: sada više nismo ratovali u svom gradu, tu je vladao mir, već smo odlazili autobusima na ratište pedesetak kilometara dalje, prema Srbima. Dan-dva prije vratili smo se iz Šipova, sa smjene, i sve to vrijeme bjesomučno pili.”