Kad se čovjek rodi 1941. u kućici od ćerpiča čija fotografija ne postoji – jer tko bi u to doba trošio film na takav kadar – i to kao manjina u zemlji u kojoj se režimi izmjenjuju kao na traci, njegova obiteljska i osobna prošlost neraskidivo je povezana s mašinerijom povijesti. Od Trianona, Horthyja, Tita, Staljina, Drugog svjetskog rata i 1948. pa sve do kemijske olovke dobivene iz Amerike, majčinih francuskih kremšnita i skrivenog radioaparata na kojem se slušao Radio Slobodna Europa, László Végel u svojem autobiografskom romanu Nepokopana prošlost ulazi u samo njemu svojstven, pomno konstruiran vremenski stroj.
Bridak i ironičan, ovaj sjajni pisac na šarmantan i duboko promišljen način oslikava razdoblje od 1941. do 1990. prateći povijesna zbivanja kroz prizmu obiteljskih odnosa i događaja u mikrosvijetu Végelovih. Čak i unatoč sjetnom priznanju kako se osjeća kao plesač beskućništva na žici zato što domovinu nikad nije imao – jer Mađarskoj je stran njegov svijet, a Srbiji njegov jezik i kultura – Nepokopana prošlost topao je, šarmantan roman koji nudi pogled kroz ključanicu u život ovog iznimnog pisca.
“Prema konačnom zaključku romana Nepokopana prošlost, agonija 20. stoljeća nastavlja se u krizi regije, ili bi se prije reklo čak cijele zapadne civilizacije. A to čitatelju ovih priča, donesenih uvijek s nekom vedrom ironijom, i ne ostavlja previše nade.” – Krisztina Kovács, časopis Tempevölgy
“Veliko pitanje, koje opetovano postavlja ova knjiga, a uostalom i kompletno Végelovo životno djelo, glasi: je li moguće pronaći dom u bezdomnosti, udomaćiti se i snaći u ovome naizglednom proturječju lokalne i univerzalne egzistencije?” – Péter Dérczy, časopis Jelenkor
“Ova sjajna memoarska proza, ispovijest koja ispunjava cijelu jednu knjigu, okvir je nostalgiji za nepostojećom domovinom koju se nikad nije imalo, esej, ali i roman, jer je sjećanje uvijek i kreacija, roman Végelova života, ali i roman o tome kako se nadživjelo Jugoslaviju.” Ferenc Takács, časopis Mozgó Világ