Nakon neuspješnog pokušaja da pronađe sebe na Zapadu, mladi intelektualac, pjesnik u nastajanju, mladić iz maloga provincijskoga grada na obali rijeke, svoje dane provodi radeći kao recepcionar u hotelu, balansirajući između vlastitog očajanja, izgubljenosti i bogatog ljubavnika te razmišljajući o ocu, s kojim nikada nije razvio konkretan odnos, a koji leži u bolnici iščekujući dijagnozu s možda najgorim ishodom. Odnos između oca i sina uvijek je bio ambivalentan, a odavno nije onakav kakav bi trebao biti; nad njega se nadvila sjena prošlosti, a sin ne može razumjeti svoje emocije ni prema ocu ni prema drugima oko sebe. Otac pak, s druge strane, nikako da vidi može li razumjeti sina i prihvatiti ga onakvim kakav jest.
Beskompromisan, brz, s kratkim, moćnim poglavljima, prepun dubokih emocija u kojima se izmjenjuju seks i smrt, strah i radost, Tatin sin roman je o generaciji onih rođenih devedesetih, koja živi lošije od svojih roditelja, osim ako im roditelji nisu tranzicijski dobitnici, o mladima koji su iznimno senzibilni i obrazovani, a društvo im uporno ne pruža priliku. Dino Pešut i u svom se drugom romanu pokazuje kao najsnažniji prozni glas svoje generacije, autor koji savršeno razumije trenutak u kojem živi i uspijeva ga pretočiti u vrhunsko umjetničko djelo.
“Moj se otac počeo javljati sve redovitije zadnjih par godina. Na mom mobitelu bi se sve češće otisnuo jedan sramežljiv propušteni poziv. Prvo sam se pravio da to ne primjećujem, a onda opravdavao njegovim starenjem. Svaki bi taj poziv ostavio mali osjećaj grižnje savjesti. Isto grizodušje koje osjećam sada jer ga ne mogu nazvati i pitati kako je. Loš sam sin lošeg oca.”