Čitatelji su od prve Pavličićeve knjige (1972.) kao mjesto zbivanja njegovih priča i romana prepoznavali autorov rodni Vukovar. U Diksilendu (1995.) taj je grad prvi put i imenovan. Radnja obuhvaća raspon od trideset godina, od proljeća 1960. Do studenog 1991. godine. Priča prati sudbine sedmorice prijatelja i njihovo nastojanje da sastave diksilend-ansambl, iznosi razloge njihove povezanosti s učiteljem glazbe, profesorom Angelusom, te upleće legende o pojedinim instrumentima. Velika tema odnosa umjetnosti i smrti prikazana je kroz uzbudljivu priču u kojoj svaki svirač „ima svoje poglavlje“. Imena članova benda odgovor su i na pitanje tko je sve u Vukovaru živio do rata i je li u Domovinskom ratu - pred očima postmodernističkih filozofa - ubijana multikulturalnost. Novo izdanje obogaćeno je zapisima autorove majke Marije Pavličić. Zabilježila je što je proživjela u tri vukovarska mjeseca. Njezino svjedočenje prilog je govoru velike povijesti. Marijina teksta nema mnogo, ali ga je dovoljno da posvjedoči „na koga se bacio“ pisac koji od prve priče, pa sve do danas, vraća dug svom zavičaju. Vraća dug lipama, ribičima, crkvama, gimnaziji, dvorcu, svemu onome što je prvi put ugledao držeći majku Mariju za ruku. Novo izdanje popraćeno je pogovorom Julijane Matanović, urednice prvog izdanja romana.