U ovoj knjizi Ivana Bekavca dominiraju dva važna pitanja: prvo je u odnosu dijela javnosti prema nedemokratskim režimima kod nas, a drugo o odnosu prema uspostavi, obrani i oslobađanju Hrvatske. Optuživanje za fašizam hrvatske demokratske države, tvrdi autor, nije ništa drugo nego nastavak prikrivenoga političkog djelovanja hrvatskoga jugoslavenstva, velikosrpstva i progresivnoga globalizma. Argumentira postavku da je crni totalitarizam u našoj zemlji dominirao četiri godine, a lustriran je četrdeset i pet godina, a crveni je vladao četrdeset i pet godina, a lustracije nema ni nakon trideset godina. Izgleda, naime, da Hrvati moraju biti krivi jer uporno žele biti ono što jesu, iako ih već više od jednoga stoljeća na različite načine pokušavaju natjerati da se odreknu svoga povijesnog identiteta, svoga svjetonazora, svoje duhovne baštine, svojih prirodnih identiteta, svoga svjetonazora, svoje duhovne baštine, svojih prirodnih prava i dijelova svoje zemlje. U knjizi su i mnogi likovi važni za prikaz te stvarnosti: M. Krleža, D. Ćosić, R. Šerbedžija, I. Mandić, Tuđmanov pokatoličeni biograf J. Manolić, V. Šeks…