Poezija Srđana Sekulića ima sve vrline mladosti i (gotovo) nijednu njenu manu. Pisana s lirskom vjerom u viši smisao književnosti, ali bez pretenciozne profesorske ambicije, ona odiše sviješću o tome da se poezija danas ne može (odnosno barem ne bi smjela) pisati bez uzimanja u obzir Gombrovičevih prigovora stereotipnom uzvišenom pjesničkom jeziku iz onog čuvenog pamfleta. Srđan Sekulić zna da bi pjesma morala biti takva da možeš da je dovikneš prijatelju na drugoj strani ulici, ali zna takođe i to da nije svaki iskaz prelomljen u stihove – pjesma. Mapirajući svoju intimnu geografiju kroz toponime balkansko-mediteransko-jugoslovenskog areala i kroz imena bliskih mu književnih sagovornika i drugarskih savremenika, napisao je jedan od najboljih pjesničkih debija u (barem) posljednjih nekoliko godina. Nakon čitanja dobre pjesničke knjige, u sjećanju ostaje nekolicina slika i atmosfera kao talog od vina na dnu čaše. To je trag onoga što vas je opijalo dok ste čitali. Stihovi Srđana Sekulića stvaraju snažnu estetsku intoksikaciju.