Visoko rangirani službenik nizozemskog veleposlanstva u Peruu, protagonist novele čuvenog Nizozemca Arnona Grunberga, udobno parazitira u diplomatskoj službi na drugom kraju svijeta. Jest da bi radije službovao u Bogoti, jer je ondje veleposlanstvo smješteno u pristojnijoj četvrti od ove u Limi, ali i ovdje se sasvim dobro živi, a ni mandat na jednoj lokaciji ne traje previše dugo. Temeljni zadatak zamjenika veleposlanika je pružanje podrške svemu i svakomu, prije svega samom veleposlaniku, uz obaveznu čašicu rizlinga u smiraj dana, ali i sirotim uličnim čistačima cipela, bogobojaznim redovnicama ili sunarodnjacima zatočenima u nekoj od peruanskih kaznenih ustanova. Također je vrlo angažiran na uspostavljanju centra za očuvanje kečuanskog i drugih jezika pred izumiranjem, iako to zapravo nikoga od domaćih ljudi ne zanima. Njegova je supruga vitkija od supruga drugih diplomata, zato što ima tanke kosti, i dok brižljivo održava potrebnu liniju, vlastitog supruga potiče da konačno „preuzme inicijativu“, jer ga jedino tako mogu primijetiti i iskopati iz ove zabiti te ustoličiti za ambasadora u nekom boljem kraju svijeta. I onda, ne baš potpuno svjesno i ne posve svojom voljom, taj uzorni dužnosnik „preuzima inicijativu“ – i to kakvu! Ugrabljen u mrežu stvarnoga života on poput zmijskoga svlaka odbacuje svu svoju prošlost, lišava se komfora i nestaje na horizontu. Ironijski odmak s dahom sarkazma temeljna je odrednica Grunbergove proze. A u toj ironiji on se sasvim ozbiljno gnuša malograđanske poze i mimikrije, kao da želi zatrti svaki oblik paradnog bivstvovanja. Pa su mu upravo usuprot toj paradi i obrati kontrastno ubojiti i konačni. Jer, kad majmun grabi sreću, ona dobiva unakaženo lice.