Dok se Pašuka rađao, baš tog dana, njegov je otac u jamu u koju se baca štenad bacio vreću punu nakota kućne kuje Lijepe. I kako to biva u narodnim legendama i porodičnim pričama, kako to, možda, biva i u životu, vremenskim poklapanjem dva događaja izmiješale su se duše i sudbine. U čovjeka prešla je duša psa. Faiz to tako ne kaže. Možda u imaginariju njegova svijeta pas niti nema dušu. A možda stvari i ne treba dalje objašnjavati, tek Pašuka zvani Pašče prolajao je kao pas, i poživio je životom koji jest ljudski, ali jest bogme i pasji. (...) Svašta se tu dogodi, izreda se brojgelovska i bošovska galerija najneobičnijih zavičajnih likova, pet puta se preokrene svijet, dramaturški se priča pet puta rastavlja i očas nanovo sastavlja, pisac se usporedo bavi čovjekovom i pasjom psihologijom, pripovijeda i pripovijedajući ispisuje savršene lirske i pjesničke formulacije… (...) Ovo je pravi Faiz Softić. I za kraj nešto vrlo jednostavno: ‘čovjek pod brkovima plače ko maksum’. Sitna je razlika, jedva da i postoji, između uobičajene fraze ‘čovjek s brkovima’ i Faizove ‘čovjek pod brkovima’, ali upravo u toj razlici ono je važno u književnosti, ono što je bit jezičnog, pjesničkog i pripovjedačkog talenta, i što stvara čudo u priči. A čudo se sastoji u tome što čitatelj najednom shvati da ne plače čovjek s brkovima, nego plače čovjek pod brkovima. Kad bi plakao s brkovima, značilo bi da su brkovi uzrok plaču, a da je čovjek mimo sebe i svojih brkova. Pošto plače pod brkovima, on iz sebe plače, iz usta, glave, bića… Iz pogovora Miljenka Jergovića