Izostavimo li iz pogleda na svijet idilične prizore za pokazivanje, one kojima smo svakodnevno zasuti na društvenim mrežama, život je, kako ga literarno preispituje Ksenija Kušec, jedna velika opća opasnost. Počinje to još u djetinjstvu, treniranjem strogoće osebujnih odgajateljica, pakosnih učitelja i nasilnički raspoložene djece u razredu i susjedstvu, a kasnije dolazi lančana reakcija socijalnih poraza, podlih bolesti, ljubavnih iskušenja i mnogih drugih lekcija opasnosti koje vrebaju na živućeg pojedinca. Pod tom zavijajućom sirenom sve je neizvjesno: i to hoće li kućni ljubimci preživjeti, i to hoće li nam netko zaplijeniti zidove i uspomene, i to hoće li nam itko doći na proslavu rođendana, i to hoće li slučajni susret u liftu završiti preljubom ili će idiotski sretni muževi i žene toj općoj opasnosti naizgled odoljeti. Ksenija Kušec zna kako se život pretvara u priču, i kako se vješto ignorira granica između stvarnosti i književnosti. Jednako tako zna čitatelja navesti da se razgali, rastuži, iznenadi, upozna i prepozna – bez ikakve druge opasnosti osim one da se ovim pričama rado vraća kao bliskim i odnekud poznatim životnim postajama.