Nino z Barbana srastao je uz zemlju, njezine prirodne cikluse i ratarske radove jer „nema ništa prirodnije od vezanosti za zemlju i takvoj ljepoti ništa ne može biti ravno“. Obnavljanje Trke na prstenac za Nina postaje simbol povezivanja barbanske prošlosti i budućnosti, a i prilika za njegovog mladog konja Glorijana. Iako se njegova životna ljubav Slavica, s kojom je sanjario o pobjedi na Trci, udaje za gradskog mladića, Nino gorčinu rastanka pretvara u ljubav prema konjima, trci i budućnosti sela. Njegov mu se trud životnim obratima vraća na neočekivani način. Branko Blažina progovara glasom suvremenog sela suočenog s urbanizacijom i brani njegovu prostodušnost i tvrdokornu mudrost prema kojoj je vezanost uz zemlju i njezine plodove duboka veza sa samim životom. Blažina nam istodobno približava emotivni život skromnih i marljivih seoskih ljudi, koji bolje razumiju životinje nego blagoglagoljive došljake iz grada i često ne znaju izraziti svoje snažne i burne osjećaje i pokazati iskrenu želju i privrženost. Otisci potkova Branka Blažine roman je o povratku selu, proizvodnji hrane i prirodi, pisan plemenitim stilom s mnogo iskrenog zanosa i nadahnuća, širokog rječnika u opisivanju ljepote, mirisa i boja zemlje i njezinih plodova te ljepote života na selu, u vinogradima, poljima i mlinovima. Ponos i ukras polja i seoskog načina života je konj, dostojanstvena životinja koja se vraća na istarska polja kao simbol seoskog blagostanja. Roman Otisci potkova opisuje obnavljanje Trke na prstenac sedamdesetih godina, a inspiriran je istinitim događajima, iako se ne bavi stvarnim likovima, već prošlošću i budućnošću Barbana i barbanske priredbe. Svojom formom roman „Otisci potkova“ imitira narodni uzorak pletera, vežući zadnju rečenicu svakog poglavlja uz naslov sljedećeg. Autor svoj prvijenac posvećuje svojim unucima te svim dosadašnjim sudionicima Trke na prstenac i onima koji će to tek postati.