Doista, nemala je tematska i oblikovna amplituda koju je Jahić prošao kroz nešto više od dva desetljeća i nekome može izgledati čudnim što se isti autor dokazao verbalnom pirotehnikom nadrealno-bitničke provenijencije, a potom potvrdio dubokom refleksivnošću i autentičnom zapitanošću etičko-metafizičke inspiracije. Paradoks je znatno manji vodimo li računa o širem društvenom kontekstu i o individualnim fazama svjedočenja i razvoja. Jahićevi rani radovi nastali su u okvirima tada dominantne poetike ludičkog predznaka i dezintegracije značenjske razine, posebno pak u sferi krajnostima sklonog riječkog kruga, a potonje zbirke nužno su slijedile iscrpljenje prvotnoga modela i vodile prema širim vidicima i dubljim uvidima. Tonko Maroević