U povijesti društveno-humanističkih disciplina u XX. stoljeću važnu ulogu i utjecaj imala su zbivanja na intelektualnoj i akademskoj sceni u Francuskoj, odnosno u Parizu 1960-ih i 1970-ih. Jedan od protagonista tih zbivanja bio je Michel Foucault, istodobno i zvijezda i apostat strukturalizma, poput još nekih svojih suvremenika. Knjiga Konformizam radikalne misli ima tri linije izlaganja u bavljenju Foucaultom, strukturalizmom i poststrukturalizmom. Jedna prati putanju i ulogu Foucaulta u intelektualnoj povijesti ili genezi koja od francuskog strukturalizma i poststrukturalizma vodi do tzv. postmoderne teorije ili, u američkoj recepciji, “French Theory”. Druga nastoji, kombiniranjem biografske i društvenopovijesne kontekstualizacije, pokazati u kojoj su mjeri teme kojima se Foucault bavio, kao i njegove stalne promjene i prilagodbe pristupa, bile uvjetovane metodološkim strujanjima i preokupacijama njegova doba. Uz kombinaciju prve i druge, treća linija izlaganja nastoji kritički preispitati neke od predodžaba o Foucaultu, a posebno onu prema kojoj se radilo o svojevrsnom intelektualnom pobunjeniku, radikalnom misliocu koji je usamljeno plivao protiv struje. Nasuprot tome, temeljnu nijansu slike koja se ispod nataloženih slojeva uvriježenog mišljenja ukazuje na stranicama ove knjige najbolje opisuje formulacija Györgya Lukácsa o “nonkonformistički maskiranom konformizmu”.