Kad bi smo na jednoj hrpi mogli viđeti sve do sad natampane i u rukopisu nalazeće se knjige narodnog umotvorja i običaja, koje smo ja i pok. Vuk. S. Karadžić po različnim krajevima naroda naega sabrali, nametnula bi nam se dva pitanja: kad se i đe se ovoliko blaga sabra?
Na ovo pitanje evo odgovora: Najprije se ova plemenita misao rodila kod pok. Vuka jo u njegovoj mladosti pa sve dok je umro neprekidno je radio; a ja od 1835. te započeo sam nastavljati sakupljajući po Boki Kotorskoj, Crnoj Gori, a najvie u Ercegovini đe sam u jo nenačeti rasadnik prvi nabasao i punani 19 godina kao austrougarski konzul živio. Dakle tu je dosta godina, uz dobru volju, proteklo; a kad čovek sa srcem pregne i oće da neto uradi Bog mu dava zgodne mahove.
Neka niko ne misli da je sve ono to u narodu živi pokupljeno i da se do paljetkovanja dolo, nego jo ima svakojakog blaga do koga ni ja ni pok. Vuk nijesmo mogli doprijeti, o čemu bi se uvjerio oni pregaoc sličan meni i Vuku; a bogme bez jaka udarca na uvijek iskra u kremenu a zlato u zemlji zaostaje.
Različnog narodnog umotvorja do sad skupljenog imamo već na pretek kao npr. pjesana, pripovijedaka, poslovica, zagonetaka, pitalica itd. ali nemamo tri najglavnije svečanosti: Božić, krsno ime i svadbu.
Od davnog se vremena kanim, da ova tri najveća narodna veselja opiem, ali mi to teki zvanični i domaći poslovi ne doputie; a uz ovo i nada me laskala da se koji drugi od mene mlađi i bolji rodoljub nađe da se ove radnje lati. Poto me ova nada iznevjeri kad navrih 71. godinu starosti, i priznajući da mi umne sile sljeduju fizične snage, pregnuh te započeh i svrih.
Radujem se to ovu želju ne ponesoh u grob, no ovu radnju viđoh prije moje smrti natampanu, i zato imam zafaliti mnogo zaslužnoj braći Jovanovićima koji me ponudie te im i ovu radnju ustupih da o svom troku u njihovoj oglaenoj tipografiji pečataju.
Neka gospoda čitaoci ni iz ove knjige od mene ne očekuju nita naučnoga, jer sam se ja vazda držao kao narodni slikar ovamonjeg narječija, čim sam htio iznijeti ono to je vrijedno i zanimljivo, a da považem inostrancima koliko dragocjenosti u naem prostom, siromanom i zlopatnom narodu ne u biblioteci no u glavi spava; a pri svemu ovom za ničim tuđim ne čezne, no držeći se svog originaliteta svojega se drži i sebe za najzadovoljnijeg smatra.
Naći će se, naravno, i u ovoj knjizi gramatični pogreaka, ali ih ja rado s narodom dijelim; doći će kadtad vrijeme da će nai naučenjaci usporediti dananju gramatiku i narodni jezik, i kad oboje kroz kritično reeto prosiju, svoju presudu izreći. Međutim, na čast svakome svoje a meni nek je moje.
Druga knjiga pomanje svečanosti odma će se iza ove tampati.
Dubrovnik, o Blagovijesti 1882.
V. V.