Kad sam 2006. napisala ovu knjigu, bila sam u panici. Hoće li vrijeme progutati temu? Mržnja među Srbima i Hrvatima u nascaron;im i srpskim medijima joscaron; uvijek je bila bdquo;vruća robaldquo; iako je od rata bilo proscaron;lo jedanaest godina. Bijeda je bila ogromna, ljudi su bježali iz Hrvatske tražeći mjesto pod suncem izvan rupe u kojoj su trunuli. Crnci u Firenci turistima su prodavali kiscaron;obrane i kad je bio sunčan dan. Sirotinja nikad ne gubi nadu u bolje sutra.
Ja sam te 2006. bjesomučno lupala po tipkovnici sigurna da vrijeme ne radi za mene. Nascaron;i su nam političari tako strastveno obećavali svijetlu budućnost da sam i ja nasjela. Doduscaron;e, nitko nam nije rekao da je rat zavrscaron;en, dapače, govorili su nam da su rane bdquo;svježeldquo; i da nikad ne smijemo zaboraviti scaron;to nam je neprijatelj učinio. Nikad, nikad, pa ni onda. Za crnce u Firenci nije ih bilo briga.
Niscaron;ta se nije promijenilo. Pisac u meni je sretan. Nije ga pregazilo vrijeme. Ja, ljudsko biće, voljela bih, ja sam se nadala, ja sam bila sigurna da će ove 2024. sve biti drugačije.
Crnci u Firenci, jasno vam je, nije knjiga o crncima u Firenci. Ovo je knjiga o crncima ma gdje bili. Ovo je knjiga o crncima koji nikad neće prestati biti crnci.
Je li ovo tužna knjiga? Nije jer je autorica bila glupa do pakla, pa se zajebavala dok je ovo pisala. Danas mi niscaron;ta nije smijescaron;no, ali mi je ipak drago da je opet među vama knjiga koju sam pisala s radoscaron;ću i ogromnom nadom da piscaron;em o vremenu koje će nestati.
Vi i ja volimo hepiende. Zato ću vam otkriti kraj. Glavni likovi će preživjeti.
ndash; Vedrana Rudan
nbsp;