Dobitnik nagrada bdquo;Stevan Sremacldquo; i bdquo;Predrag Matvejevićldquo;
Ni na jednome mjestu na zemaljskoj kugli čovjek ne može biti veći stranacnbsp;kao tamo gdje se rodio.
bdquo;Elvedin Nezirović je na tragu svojih prethodnih romana koji se opsesivno bave novijom istorijom Mostara ndash; onom iz ranih devedesetih godina proscaron;log stoljeća koja je trajno obilježila nascaron; svijet ndash; napisao joscaron; jedan, četvrti do sada. Naslov je Sandro, a bavi se životom Elvedinovog prijatelja iz djetinjstva. Kako počinje priča? Tako scaron;to Sandro u svome kasnom dječascaron;tvu ostaje sam, bez zascaron;tite porodice koja ne živi u gradu u kojem je upravo počeo rat. Priča je ovo o vremenu zla u kojem je život pojedinca sveden na lično ime i o tome scaron;to se događa komplikovanim identitetima u važnim istorijskim događajima. Mostar je na nivou simbola koji zatvaraju cijeli povijesni luk ovog grada stao između Starog mosta i Partizanskog groblja, pri čemu je ndash; u decenijama koje su ratu prethodile ndash; partizansko naslijeđe bitno formiralo identitete njegovih stanovnika. Kad se Sandro u scaron;koli prvi put susreo s pitanjem svoje nacionalnosti koju je trebao upisati u formular, za pomoć se obratio nastavnici koja ga je pitala: Kako ti se zove otac? Slobodan, odgovorio je. A majka? Svjetlana. Onda si ti Srbin, autoritativno je utvrdila nastavnica. U zbilji, Slobodan je Musliman, ali to se istorije neće ticati. To je vrsta događaja na kakvim Nezirović gradi svoje romane. To su oni događaji u kojima se istorija utiskuje u tijelo njegovih likova. Sandro je memoar i hronika, a na nivou strukture od svih njegovih prethodnih knjiga ovdje je forma romana najdosljednije izvedena.
Ovo je najvažnija knjiga Elvedina Nezirovića. Pisana je elegantno, s preciznoscaron;ću hroničara kakvog Mostar nije imao do sada.ldquo;
ndash; Semezdin Mehmedinović